Nogometna priča : Duško Bajević, Princ sa Neretve

Susret na utakmici Lige prvaka
Ušao sam u hotel ne obazirući se na recepcionara i osiguranje sa namjerom da pronađem našeg Bosanca, odnosno Hercegovca Duška Bajevića. Samo što sam kročio, ugledao sam  legendarnog Princa sa Neretve, kako su ga popularno zvala mostarska raja.
„Gospodine Bajeviću, došao sam iz Sarajeva. Znam da nemate vremena pred ovako važnu utakmicu. Ali, biste li bili ljubazni da obavimo razgovor?“, pitao sam.
„Nema problema. Samo bih Vas zamolio da me malo sačekate“, rekao je Bajević  i već nakon tri minute je bio na dispoziciji i priča je počela sa natpisima toga dana u zagrebačkim Sportskim novostima, kako je Bajević posebno nervozan pred ovaj susret sa Croatiom.
„Ne. Nije tačno. Mene politika ne zanima. Ne želim o tome uopšte razgovarati. To sam istakao i u hrvatskim medijima po dolasku na zagrebački aerodrom. U Zagrebu sam se uvijek lijepo osjećao. Posljednji put sam bio u Maksimiru 1986. godine. Tada sam bio trener Veleža. Izgubili smo tu utakmicu. Vjerujem sada da nećemo i da ćemo proći dalje“.
Tako je i bilo. Grci su prošli u četvrtfinale Lige prvaka, a mi se vratimo tom razgovoru u zagrebačkom hotelu. Zanimalo me je kada će Bajević posjetiti Mostar, jer do te 1998. godine niti jednom nije bio u Gradu na Neretvi.
„Posljednji put sam bio 1992. godine, tačnije u martu. Tada sam izašao iz Mostara pod čudnim okonostima. Bio je to ružan san. Ne ponovilo se nikada više. Hvala Bogu da je sada situacija u redu, da je nesretni rat prestao“.
Pravi prijatelji se nikada ne mijenjaju
Za vrijeme tog boravka u Zagrebu Bajević je imao susret upravo sa svojim Mostarcima.
„Posjetili su me Sulejman Rebac, moj nekadašnji trener, pa Sejo Kajtaz, Avdo Kalajdžić, Sejo Balalić. Bio je i Predrag Jurić. Inače, lično nikada nisam prekidao kontakte sa starim prijateljima. Čujem se redovno sa Marićem, Vladićem, Vahom Halilhodžićem. Pravi prijatelji se nikada ne mijenjaju. Drago mi je da je Velež opstao u nemogućim uvjetima, a posebno mi je drago da su u Klubu moji nekadašnji učenici Kalajdžić i Kajtaz. Nadam se da će se Velež jednog dana vratiti na stare staze uspjeha“.  
Ljubitelji fudbala u našoj zemlji, a posebno navijači Veleža, rado se sjećaju popularnog mostarskog trija BMW: Bajević-Marić-Vladić, po kojima su Mostarci bili prepoznatljivi na našim i evropskim stadionima. U to vrijeme okosnicu bivše reprezentacije Jugoslavije, tako i na Mundijalu u Njemačkoj 1974. godine, činili su, upravo Mostarci. Pored legendarnog naziva „BMW“ za Bajevića se veže i legendarni nadimak „Princ sa Neretve“.
„Zaista se ne sjećam odakle taj nadimak. Čini mi se de me prvi put nazvao jedan novinar 'Ekspres politike'. Zaista mu se ne sjećam imena, ali ostalo je za sva vremena Princ sa Neretve, kako vi to novinari godinama pišete“.


Bajević je tih devedesetih prošlog stoljeća godinama radio u Grčkoj, gdje je uvijek bila užarena trenerska stolica.
„Nije minalo lako biti trener u Grčkoj. Navijači su gladni pobjeda, gazde hoće trofeje, zatim učešće na međunarodnoj sceni... U Grčkoj se igra dobar fudbal, transferi igrača su veliki, grčki igrači su danas na cijeni. Pritisak je ogroman. Ipak, nekako se borim. Treba izaći na kraj sa navijačima, čelnicima, ali ubjedljivo je najteže sa Vašim kolegama. Novinari su najopasniji. Gladni su senzacija“.    
Ambasador pri Komitetu za normalizaciju
Nakon tog susreta u Zagrebu prošlo su godine i godine.  Novi susreti odnosno druženja, a sada mnoga češća, uslijedila su 2011. godine nakon formiranja Komiteta za normalizaciju (Ivica Osim, Elvedin Begić, Darko Ljubojević, Ivan Beus, Sead Kajtaz i Dragan Kulina), dok su ambasadori bh. nogometa bili Duško Bajević, Sergej Barbarez i Faruk Hadžibegić.

„Mislim da smo uradili dobar posao. Novi Statut prema UEFA-inim i FIFA-inim pravilima je usvojen,  ukinuta nam je suspenzije, reprezentacija nastavila kvalifikacije, a bh. klubovi idalje dobili pravo nastupa u evropskim takmičenjima. Sada je reprezentacija BiH glavni favoriti za izravan plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazil“.

Igračka karijera

Duško Bajević je rođen 10. decembra 1948. godine u Mostaru. Za Velež je odigrao 400 utakmica i postigao 170 golova.  U Veležu je igrao od 1967. do 1975. godine, a onda prešao u grčki AEK, sa kojim je osvojio dvije titule prvaka Grčke. U Velež se vratio 1981. ostavši do kraja karijere, 1983. Za bivšu reprezentaciju je odigrao 37 utakmica i postigao 29 golova. Bio je učesnik  Mundijala u Njemačkoj 1974., a u utakmici protiv Zaira, koju je Jugoslavija pobedila sa 9:0, postigao je tri gola. Drži rekord po broju golova za reprezentaciju Jugoslavije u jednoj utakmici. U meču protiv Venecuele pet puta je zatresao mrežu. Sa 164 gola drugi je (iza Slobodana Santrača – 218 golova) na listi najboljih strijelaca bivšeg jugoslovenskog fudbalskog prvenstva svih vremena. Najuspešniji je bio u sezoni 1969/70, kada je sa Santračem podijelio prvo mjesto na listi najboljih strijelaca sezone, sa 20 golova.

Trenerska karijera
Kao i igrač, počeo je karijeru trenera u Veležu, s kojim je 1986. godine osvojio tadašnji Kup maršala Tita. I kao trener vodi AEK s kojim je 1988. osvojio titulu prvaka Grčke. AEK je pod njegovim vodstvom bio prvak Grčke još tri puta, uzastopno (1992, 1993, 1994). Bajević je 1997. postao trener Olympiakosa , s kojim je iste sezone osvojio titulu prvaka Grčke, a 1999. „duplu krunu“, prvenstvo i Kup. Poslije Olympiakosa, kratko se zadržao u solunskom PAOK-u, kome je donio Kup Grčke 2001. U AEK se vratio 2002. gdje je ponovo postigao zapažene rezultate, a onda  opet je na klupi Olympiakosa, s kojim je nadomak plasmana u drugu rundu Lige prvaka, ali je zato „dogurao“ do četvrte runde Kupa UEFA. Nakon dugogodišnjeg boravka u Grčkoj, preuzima Crvenu zvezdu 2006. i u Beogradu ostaje nepunu godinu. Zatim se opet vraća u Grčku gdje vodi Aris, AEK, Atromitos, a u međuvremenu kiparsku Omoniju.