Pročitajte simpatično pismo iz bosanskohercegovačkog sela Skočić
naslovljeno na reprezentativca BiH Vedada Ibiševića uoči gostovanja BiH
u Latviji.
Dragi naš Vedo!
Sinoć smo na BHT-u
vidjeli i čuli da je kod vas u reprezentaciji i oko nje, na sreću, sve u
najboljem redu pred večerašnju utakmicu s Latvijom. Na žalost, u
povratničko-navijačkim redovima u mom selu Skočiću, pored Drine, baš od
sinoć ništa nije u redu. Šta više, uvedeno je vanredno stanje. Glavni
krivac je Odbor za osiguranje uslova za praćenje TV prijenosa iz Rige,
osnovan nakon naših traumatičnih iskustava sa (ne)praćenjem prijenosa
utakmice protiv Grčke u Zenici. Članovi tog tijela su napravili
katastrofalan previd i pokvarili nam ljepotu iščekivanja velikog
sportskog događaja, jer Zmajevi su za ovu odbačenu povratničku
populaciju već duže jedini izvor radosti, ponosa i nade.
Ali,
cilj ovog pisma nije, ne daj Bože, da vama reprezentativcima, našim
jedinim ovozemaljskim svetinjama, bilo što pokvarimo. Naprotiv, konačna
namjera je da se i ove naše muke i neizvjesnosti – da li ćemo vas, nekim
čudom, moći pratiti u direktnom televizijskom prijenosu ili ne –
pretoče u jednu veliku poruku ljubavi i podrške za vašu historijsku
misiju! Jer, šta je ovaj naš problem s prijenosom spram veličanstvene
činjenice da vas imamo. Uostalom, mi smo svjesni da, sve i ako do vas
reprezentativaca uopće dođe ovo pismo, to neće biti prije utakmice, jer
ono nastaje prekasno. Za razliku od televizijskih snimki navijačke
atmosfere iz Zenice, Mostara, Bihaća, koji se od jutros vrte i koji su
vam sigurno veliki podstrek, u ovu povratničku pustahiju kamere ne
dolaze i mi smo te mogućnosti lišeni.
A ova priča nije ni mogla
stići ranije, jer jednostavno nije bila planirana; ona je spontani plod
naših nevolja oko prijenosa, s jedne, i provale ljubavi i navijačkog
naboja, s druge strane. Uostalom, prava emocija nikad ne zakasni i učini
svoje; ona ima magičnu moć, neovisnu od tehnika i tehnologija. Ovo
pismo je naslovljeno na tebe, kasnije će biti jasno zašto, ali je ono
upućeno i svim ostalim reprezentativcima i stručnom štabu. I nije ovo
moje pismo, ja sam samo sabrao emocije hiljade povratnika na Drinu. Ali,
krajnje je vrijeme da objasnim onaj naš problem sa prijenosom koji ima
pravu malu istoriju i koji sigurno nije sudbina samo jednog sela, već
većine povratničkih sredina u Podrinju koje muku muče da bi pratili
utakmice reprezentacije.
Neposredno uoči utakmice sa Grčkom,
došlo je do nekog kvara u prijemu signala BHT-a. Nije bila po srijedi
nikakva diverzija i zavjera, već taj repetitor državne televizije i
inače daleko češće ne radi nego što radi, baš kao i sama država. Na
centralnom mjestu za organizirano praćenje utakmice nije bilo ni slike
ni tona; u gornjem kraju sela bilo je nešto tona, a u donjem nešto slike
koja je više nalikovala na izvještaj iz snježne mećave nego sa Bilinog
Polja. Dakako, organizirali smo udarničku kurirsku četu - jedni su nam
dojavljivali što se vidi, a drugi što se čuje. Znam, neki će se
čitatelji zapitati – što nismo problem sanirali internetom? Nevolja je
što i internet prvo treba sanirati; i on je kao i državna televizija u
našem kraju. Mobilni signal BH Telekoma zaledio se na nekoj tvojoj ili
Džekinoj šansi, ne sjećam se više, na početku utakmice i nije se odledio
cijele noći.
Ali, sve to nije nam ni najmanje smetalo da nakon
velike pobjede napravimo pobjedničku kolonu i obiđemo sve puteve i
puteljke u selu i okolini. Podigli smo sva auta, to jest sva tri koja
posjedujemo, sa zastavama i ostalim obilježjima. E, sad, srednje se auto
pokvarilo, a putevi uski za zaobilaženje, pa smo morali da ga šlepamo, a
kad su popucali i svi raspoloživi šlep-rekviziti, opet spektakl nije
onemogućen. Djeca, nadahnuta pobjedom, dogurala su auto uz brdo do
centralnog mjesta i svečanost je potrajala do zore. Ranije, dok je bio
živ naš povratnički lider i zaštitnik Fadil Banjanović Bracika, tih
problema nismo imali. On je znao podići sve u zemlji na noge da osigura
prijenos državnih utakmica u Kozluku na otvorenom, ispred svoje kafane,
koja je više bila narodna kuhinja, nego ugostiteljski objekt. Sjećam se
da smo neku od tih utakmica gledali uz arapski komentar, a poznatu
majstoricu s Portugalom iz Zenice pratili smo uz portugalskog
komentatora. Nakon poraza, onako emotivan, te večeri Bracika je bio umro
prvi put.
Poslije Bracike, koji je živio među ovim ljudima,
niko od političara više i ne svraća među povratnike, a valja živjeti
dalje. Tako smo i mi čvrsto riješili da nam se slučaj "Grčka" ne ponovi
pa smo odmah nakon utakmice organizirali Odbor za prijenos iz Latvije.
Mjesec dana je to tijelo provjeravalo sve tačke i antene u selu i našlo
lokaciju s najstabilnijim signalom. Osiguran je i šator, zbog čestih
kiša. Ali sinoć, dakle noć uoči utakmice života, kako je rekao izbornik
Sušić, predsjednik Odbora je drhtavo ponudio ostavku i izvijestio nas da
utakmicu ne prenosi BHT, na koju su bile usmjerene sve naše pripreme,
već Hadžifejzovićeva televizija koju mi, kao i većina drugih
povratničkih mjesta u Podrinju, možemo samo sanjati. Kad su djeca čula
da utakmicu neće moći gledati, pa još da će je kod Hadžifejzovića
prenositi njihov idol Marjan Mijajlović, u selu je bukvalno zavladala
žalost.
A zašto sam pismo naslovio na tebe? Dakako, ima nekog
uticaja to što si rođen samo nekoliko desetaka kilometara uz Drinu, u
Vlasenici. Ali nije to ključni razlog. Jer, još bliže mom Skočiću, u
samo desetak kilometara udaljenom Šepku rođen je Sejo Salihović. Šta
više, njegov otac Ismet, zvani Ipo, mi je prijatelj s kojim sam godinama
igrao nogomet u nižim, zonskim ligama. Bio je vrhunski paker i najviše
zahvaljujući njegovim loptama koje su imale oči, ja sam se nadavao
golova i od pokojnog Josipa Bevande, tada skauta, a nešto kasnije i
trenera Slobode, bio pozvan na pripreme u Tuzlu. No školovanje me odvelo
na drugu stranu. Mogao sam pisati i Stevanoviću; on nam je porijeklom i
najbliži, jer je rođen i prve igračke korake napravio je u Tršiću,
udaljenom samo pet kilometara. I kad sam kod njega, ne mogu da ne
spomenem našu bolesnu politiku, ali u ovom slučaju na ljekovit način. To
što je Spahić srdačno primio Stevu u Sevilli, a isto tako i vi ostali u
reprezentaciji, imalo je snažan odjek u ovom kraju i značajnije je za
rušenje bosansko-hercegovačkih zidova predrasuda i pouzdaniji
nagovještaj nekih normalnijih vremena u ovoj nesretnoj zemlji više nego
deset Dejtonskih sporazuma i stotinu Clintona.
I po tome je vaš
uspjeh i vaša misija daleko više sporta. Jutros me u prodavaonici, u
srpskom dijelu sela, trgovac pitao: "Komšo, kako ĆEMO večeras proći?" Do
skora je to pitanje glasilo: "Kako ĆETE večeras proći?" I nije to samo
zbog Steve, već zbog općeg ljekovitog ozračja naše reprezentacije. Ne
bih ja zalutao ni da sam se obratio Pjaniću. Njegov otac je igrao
godinama za zvorničku Drinu i bio jedan od naših miljenika. Mogao sam
pisati i Samiru Muratoviću koji je također rođen desetak kilometara
odavde. Više ne igra aktivno, ali je veliko ime bh. nogometne povijesti i
ove uspješne priče. A za nas povratnike, posebno zbog toga što nam je
organizirao dolazak reprezentativaca na utakmicu sa povratničkim timom u
Diviču. Ti tada nisi mogao doći, ali šta je značio dolazak Džeke,
Pjanića, Misketa, Rahimića, Salihovića i ostalih na Drinu, među
povratnike, ilustrirat ću sljedećim primjerom. Svima u BiH je teško, ali
povratničkoj populaciji je ponajteže. Mnogi jedva preživljavaju i s
radošču se dočeka svaki poklon koji stigne. Za tu priliku, sponzori su
osigurali štandove s brdima hrane i osvježenja, ali nitko štandovima
nije prišao, jer su oči djece i mnogih drugih prisutnih bile gladne
svojih idola. Za njih je bilo isuviše sveto dodirnuti Džeku i ostale.
Taj san i danas žive i pokušajte im to, u moru svih vaših obaveza, još
nekad prirediti.
A tebi, dragi naš Vedo, pišem zbog
najsvježijeg događaja. Jučer si bio predmet pljačke usred Janje i po
bijela dana. Naime, mom prijatelju, koji je nabavljao "logistiku" za
večerašnju utakmicu, pa se na trenutak udaljio od zaključanih kola, neko
je drsko obio bravu i izvršio otimačinu. Nije ukradeno ništa od silnog
jela, osvježavajućeg i alkoholnog pića, već je ukraden dres s tvojim
imenom. Dres je bio namijenjen jednom, ali je, eto, završio na nekom
drugom, nepoznatom dječaku, koji je toliko čeznuo za njim, da je morao
izvršiti rizičnu krađu. Zbog toga smo i plakali i smijali se, ali ne i
ljutili. Jer, nosio dres ovaj ili onaj, naši navijački redovi neće biti
oslabljeni. Ima još jedan razlog što sam na tebe adresirao pismo. Radi
se o starcu koji je slikan ispred džamije u Diviču! Nikada u životu nije
ni za koga navijao niti gledao, a sada je i njega uhvatila navijačka
groznica. Kad ga je moj kolega Muhamed Berbić slikao i pitao od kojeg
nogometaša očekuje najviše, zbunjeno je odgovorio: "Slabo se ja u to
razumijem, znam da ima onaj iz Vlasenice!"